Diskriminacija znači nepravedno postupanje s nekom osobom zbog toga što ona jest ili zato što posjeduje određene karakteristike. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo ima za cilj zaštititi i od individualne diskriminacije (od strane pojedinaca) i od strukturne diskriminacije (koja proizlazi iz politika ili postupaka koji identificiraju određene skupine u nepovoljnom položaju). Sudovi mogu uzeti u obzir i diskriminirajuću namjeru i različit utjecaj u određivanju predstavlja li neka radnja ili politika diskriminaciju. U domaćem pravnom sustavu, zabrana diskriminacije je ustavna kategorija. Naročito su važni članak 3 Ustava u kojem se spominju nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova te članak 14 u kojem se zabranjuje diskriminacija po brojnim osnovama. Hrvatski zakonski okvir trenutno zabranjuje diskriminaciju prema 18 različitih osnova: bračnog ili obiteljskog statusa, članstva u sindikatu, obrazovanja, dobi, zdravstvenog stanja, društvenog položaja, imovnog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, izražavanja, jezika, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, političkog ili drugog uvjerenja, rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, rodnog identiteta, spola, spolne orijentacije i vjere. Oblici diskriminacije definirani u Zakonu o suzbijanju diskriminacije su: izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe, segregacija i teži oblici diskriminacije.