U suvremenom globaliziranom društvu, mobilnost radne snage postala je ključno obilježje ekonomskih odnosa, što se posebno intenziviralo u Republici Hrvatskoj nakon njenog ulaska u Europsku uniju. Ova povijesna prekretnica omogućila je hrvatskim građanima pristup širem svjetskom, a posebice europskom tržištu rada, otvarajući im mogućnosti za ostvarenje boljih ekonomskih prilika. Međutim, povećana mobilnost radne snage nosi sa sobom značajne porezne izazove, osobito u kontekstu pravilnog oporezivanja dohotka ostvarenog u inozemstvu. Hrvatski porezni rezidenti dužni su Poreznoj upravi prijaviti svoj ukupni svjetski dohodak, što uključuje ne samo dohodak ostvaren unutar Republike Hrvatske, nego i onaj ostvaren izvan njezinih granica. Pitanje oporezivanja dohotka, a posebno dohotka od nesamostalnog rada, koji radnici ostvaruju u inozemstvu, predstavlja specifičan izazov zbog različitih pravnih okvira zemalja u kojima je dohodak ostvaren i složenosti međunarodnih propisa. U tim slučajevima, važno je pravilno primijeniti porezne propise, uz osiguranje poštivanja svih pravila i obveza koje proizlaze iz međunarodnih ugovora kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje. Međunarodni ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja predstavljaju obvezujuće pravne akte kojima se utvrđuje podjela prava na oporezivanje između država, čime se štite porezni obveznici od dvostrukog oporezivanja i istovremeno omogućuju razmjenu informacija između država. Porezna rezidentnost predstavlja temeljni kriterij u utvrđivanju poreznih obveza, budući da status poreznog rezidenta određuje opseg porezne nadležnosti Republike Hrvatske nad ukupnim dohotkom, uključujući dohodak ostvaren u inozemstvu. Jasno definirana pravila oporezivanja inozemnih dohodaka, uključujući dohodak od nesamostalnog rada, pridonose ne samo zaštiti poreznih obveznika nego i suzbijanju poreznih utaja te jačanju međunarodne porezne suradnje.