Ovaj diplomski rad istražuje institut ugovora o najmu stana, s posebnim naglaskom na status zaštićenih najmoprimaca. Ugovor o najmu stana predstavlja dvostrano obvezujući pravni odnos, u kojem najmodavac predaje stan najmoprimcu na uporabu, dok se najmoprimac obvezuje plaćati ugovorenu najamninu. Rad je sistematiziran u tri ključne cjeline, svaka od kojih temeljito razmatra specifične aspekte ove pravne tematike. Prva cjelina posvećena je povijesnom razvoju ugovora o najmu, obuhvaćajući evoluciju ovog instituta od rimskog prava do suvremenih pravnih sustava. Poseban naglasak stavljen je na promjene i prilagodbe koje su se odvijale kroz stoljeća, reflektirajući društveno-ekonomske uvjete i potrebe različitih epoha. Druga cjelina rada detaljno analizira pravni okvir ugovora o najmu stana. Razmatraju se prava i obveze najmodavca i najmoprimca, proces sklapanja ugovora, uvjeti ispunjenja, te načini prestanka ugovora. Posebna pažnja posvećena je specifičnostima poput podnajma i otuđenja iznajmljenog stana, kao i pravnim posljedicama koje iz tih odnosa proizlaze. Treća cjelina usmjerena je na institut zaštićenih najmoprimaca. Ova cjelina istražuje pravni status zaštićenih najmoprimaca, njihove povlastice i izazove koji proizlaze iz primjene Zakona o najmu stanova iz 1996. godine. Analizirane su ključne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i presude Europskog suda za ljudska prava koje se bave ovim pitanjem. Cilj ove analize je istaknuti pravne dileme i nejasnoće koje se javljaju u praksi, te ponuditi osvrt na postojeće zakonske odredbe. U radu se naglašava da hrvatski zakonodavac još uvijek nije pronašao efikasno rješenje za dugotrajne probleme vezane uz institut zaštićenih najmoprimaca. Rad sugerira potrebu za daljnjim reformama i prilagodbama zakonodavnog okvira kako bi se postigla veća pravna sigurnost i pravednost za sve sudionike u najmu stana.