Svrha ovoga rada je bila uvidjeti manjkavosti našeg obrazovnog sustava i pozitivnih propisa Republike Hrvatske. Unatoč svim međunarodnim propisima i nacionalnom zakonodavstvu te naoko dobro reguliranom zakonskom okviru za obrazovanje još uvijek je sveprisutna nejednakost djece s teškoćama u razvoju u odnosu na tipične vršnjake. Stav prema djeci s teškoćama u razvoju se mijenjao kroz povijest, a zaključak je da inkluzija, osim što ovisi o mnoštvu varijabilnih faktora umnogome ovisi o razumijevanju samoga pojedinca za ovu problematiku. Primjerenim se programima osigurava postizanje punog potencijala i mogućnosti djece s teškoćama u razvoju, a za njihovo su provođenje prvenstveno odgovorni učitelji i stručni suradnici te ostale podupiruće službe i stručnjaci. Uloga učitelja je koordinirajuća i nije samo obrazovna već i odgojna jer su u centru kurikuluma, između učenika, roditelja i stručne službe te je na njima važan odgojni zadatak, razumijevanje i promicanje prava djece općenito, a posebice djece s teškoćama u razvoju te senzibilizacija vršnjaka i roditelja. Bit inkluzije nije samo uključenost pojedinca u primjerene programe već opća prihvaćenost /uključenost u svakodnevne životne aktivnosti zajednice, uključenost u sva područja, od obrazovanja, rada do slobodnih aktivnosti i druženja s vršnjacima u slobodno vrijeme. Naglasak je na senzibilizaciji javnosti, a početak je u školskoj dobi gdje se odgaja pojedinac spreman na suživot s jednakopravnom individuom koja se naoko razlikuje od opće populacije. Znači, ipak je pojedinac, a ne zakonodavstvo ili kurikulum, zaslužan za uspješnu inkluziju.