Briga o okolišu postala je sve istaknutija u vladinim politikama posljednjih desetljeća. Veća upotreba javnog prijevoza sada se smatra ključnim sredstvom za postizanje poboljšane učinkovitosti u odnosu na ključne ekološke ciljeve poboljšanja kvalitete zraka u gradovima i smanjenja emisija stakleničkih plinova i zagušenja. Poboljšanje stupnja koordinacije sustava javnog prijevoza, ključno je sredstvo povećanja njegove privlačnosti, a time i razine korištenja. U posljednjem 20. stoljeću mnoge su vlade u razvijenim zemljama nastojale uvesti uključivanje privatnog sektora u pružanje usluga javnog prijevoza, usvajajući niz konkurentskih procesa. Tri vrste reformi u ovom kontekstu su privatizacija usluga i raspisivanje natječaja, privatizacija usluga i franšizing i deregulacija. U sva tri slučaja, vlada odlučuje dopustiti privatnim operaterima da vode usluge kojima su prethodno upravljala javna tijela. Razlika između vrsta reformi leži u stupnju i vrsti ovlasti za regulaciju i planiranje koje zadržava vlada. Cilj rada je predstaviti koncepte reforme javnog prijevoza Republike Hrvatske koji će se odvijati i kroz reforme javnog prijevoza na razini EU. Prometna politika EU-a utvrđena je Ugovorom o funkcioniranju EU-a. Bilo je to jedno od prvih područja u kojima je EU izrazila namjeru stvaranja zajedničkog tržišta, odnosno otvaranja prometnih mreža i uspostavljanja slobode pružanja prometnih usluga. Ključni dokumenti za definiranje ciljeva prometne politike EU-a su Bijele knjige koje Komisija objavljuje otprilike svakih deset godina. Najnovija bijela knjiga, ona iz 2011., postavlja mapu puta s deset ključnih ciljeva za uspostavu jedinstvenog europskog prometnog područja s konkurentnim i resursno učinkovitim prometnim sustavom. Brojni strateški dokumenti i politički dokumenti nadopunjuju i nadovezuju se na prioritete Bijele knjige iz 2011., kako za pojedinačne vidove prijevoza, tako i iz perspektive svih sektora.