Prednosti mirnog rješavanja sporova naizgled su očite. Radi se o načinu rješavanja spora koji je u nekim slučajevima puno prigodniji nego što su neki drugi oblici rješavanja spora kao što su to parnica ili arbitraža. Međutim, građani rijetko posežu za njom, iako im svakom godinom stoji na raspolaganju sve veća zakonska podloga za isto. Neki autori smatraju da se radi o pravnoj kulturi našeg društva. Zakonodavac je prepoznao manjak utilizacije ovog nesporno korisnog instituta te je usmjerio legislativu prema tome da u nekim slučajevima pokušaj mirnog rješavanja nekog spora učini obveznim. Obzirom da propisivanje takvog obveznog pokušaja mirnog rješavanja spora u jednom svom pojavnom obliku znači procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, zakonodavac prilikom njegovog propisivanja mora paziti na načelo razmjernosti, kako ne bi osujetio pravo na pristup sudu koje je zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima te Ustavom Republike Hrvatske. Zato se propisivanje obveznog pokušaja mirnog rješavanja sporova, kao procesna pretpostavka za tužbu, rezervira samo za najosjetljivije sporove gdje je to potrebno. To se osobito odnosi na sporove obiteljske prirode, poglavito razvodima braka u kojem postoje maloljetna djeca te sporove o roditeljskoj skrbi. Intencija je zakonodavca bila na svaki mogući način zaštiti dijete koje nema adekvatnu zaštitu zbog toga što je maloljetno. Konsenzus je pravne struke da maloljetno dijete ne bi trebalo patiti zbog nepopravljivih odnosa njegovih roditelja. Zato je legislativa išla u smjeru toga da se prije razvoda braka donese plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Njime bi se uredili odnosi roditelja u pogledu prava i obveza roditelja u svezi s djetetom. Kako bi povećao izglede donošenja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, zakonodavac je spornim Obiteljskim zakonom propisao obvezu pristupanja prvom sastanku obiteljske medijacije u slučaju da roditelji tijekom obveznog savjetovanja nisu uspjeli sporazumno donijeti plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. To je izazvalo niz reakcija nezadovoljne javnosti jer se njime krši temeljno načelo medijacije, a to je dobrovoljnost. Ono što je vjerojatno bila dobra namjera zakonodavca, a ispalo je kao nemoguć zahtjev prema struci te nomotehnički nedostatan zahvat, ipak nije zadovoljilo ispit ustavnosti te su sporne odredbe suspendirane iz primjene obzirom da se pokušaj sporazumijevanja o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi izvodi na obveznom savjetovanju. Cilj je ovog rada predočiti općenite prednosti mirnog rješavanja sporova naspram drugih, uobičajenijih načina rješavanja sporova te izložiti njegoveprednosti prilikom mirnog rješavanja obiteljskih sporova u kojima ostaju maloljetna djeca. Kako bi se bolje razumjela problematika koja seže prilikom normiranja spomenutih instituta obveznog savjetovanja te obiteljske medijacije kratko će se izložiti kronologija donošenja i promjena tih instituta u hrvatskom pravu.