Predmet ovog rada je povijesni razvoj instituta posvojenja, odnosno, posvojenje nekada i danas. Prilikom izrade rada korištene su različite metode kao što su povijesna, komparativna, kompilacijska, deskriptivna te induktivna. Utvrđeno je da je praksa posvojenja vrlo stara te seže još u drevna vremena, međutim, sve do novijeg doba naglasak je bio stavljen na različitim ciljevima i pravima posvojitelja, a ne posvojenika. U 20. stoljeću, posebno nakon završetka Drugog svjetskog rata, više se počinje voditi računa o pravima i interesa djeteta. Tome u prilog idu i različiti međunarodni dokumenti i propisi koji štite prava djeteta. I u Republici Hrvatskoj se o istoj praksi može govoriti od otprilike polovice prošlog stoljeća. Posvojenje je u zakonskim odredbama prvotno bilo podijeljeno na raskidivo i neraskidivo. S vremenom se institut posvojenja razvijao, a danas je posvojenje isključivo neraskidiv oblik roditeljske skrbi. Zakonske promjene za cilj su imali olakšati postupak posvojenja, odnosno, povećati broj djece koja na taj način mogu dobiti roditeljsku skrb. U suvremenom smislu posvojenje je prije svega način zaštite dječjih prava, posebno prava na roditeljsku skrb, a tek onda i institut ostvarivanja prava na roditeljstvo. Iako je, prema mišljenju autorice rada, institut posvojenja u pravnom smislu i teoriji dobro reguliran, u praksi postoje brojni problemi. Broj posvojene djece na godišnjoj razini malen je, a cjelokupni postupak posvojenja zna potrajati i više godina. U isto vrijeme postoji velik broj djece koja ispunjavaju uvjete za posvojenje, odnosno velik broj djece koja čeka na posvojenje te još veći broj potencijalnih posvojitelja.