Predmet ovoga rada je pregled regulatornog okvira za pružanje pravnih usluga na pro bono osnovi. Težište ovoga rada je na analizi okolnosti i regulatornog okvira koji potiče pro bono kulturu, odnosno pravilima koja mogu djelovati destimulirajuće na razvoj pro bono kulture i prakse. Također, cilj je provjeriti i što bi mogla biti poželjna rješenja za pravni sustav Republike Hrvatske imajući na umu da je notorna činjenica da mnoge osobe zbog svoga materijalnog stanja nisu u stanju pravne usluge kupovati na tržištu. Uvodno, u radu se definira pro bono značenje i definicija, kao i odnos pro bono pružanja pravnih usluga s trenutno važećim, odnosnim propisima. Pro bono ne postoji kao definiran pravni pojam niti se pružanje besplatne pravne pomoći naziva formalnopravno pravna pomoć pro bono. U ovom radu autor osvrće na odnos klasičnog pro bono zastupanja i sustava koji postoji u Republici Hrvatskoj, a kojeg obilježava pružanje besplatne sekundarne pravne pomoći sukladno Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći ili sukladno Zakonu o odvjetništvu, Kodeksu odvjetničke etike i Statutu HOK-e. Autor u ovom radu razmatra da odvjetnici u svojoj praksi u RH nemaju pravo zastupati na pro bono osnovi bez prethodne autorizacije odvjetničke komore. Uvažavajući činjenicu da u našem pravnom poretku ne postoji pravno uređenje pro bona istovjetno ili približno istovjetno stranim pravnim porecima, nadalje se analiziraju regulatorni okviri u državama s dugotrajnijom i prominentnijom pro bono praksom i kulturom. Uza sve navedeno, intencija je ovog diplomskog rada uputiti na poželjno i učinkovito rješenje u regulaciji pro bono odvjetničkoj praksi, a po uzoru na modele koji pružaju države s tradicijom i iskustvom u pro bono praksi. Zaključno, razvidno je da postojeće uređenje u kontekstu pro bona nije zadovoljavajuće i onemogućava odvjetnike da samostalno pružaju pro bono usluge, stvarajući pritom faktičke barijere za ostvarivanje punog profesionalnog identiteta i integriteta. Nastavno, treba istaknuti da svako naplatno pružanje pravne pomoći bez ovlaštenja, sukladno čl. 313. Kaznenog zakona, predstavlja kazneno djelo.