Abstract | Pravni položaj izbjeglica, apatrida i uživatelja prava azila je pravna sfera koja podliježe dualnom polju regulacije – onoj u domeni međunarodnog javnog prava u vidu kogentnih normi sadržanih u međunarodnim konvencijama i ugovorima odnosno odgovarajućim pravilima međunarodnog običajnog prava, dok drugo polje regulacije predmetne sfere počiva u domeni pozitivnih propisa nacionalnog prava odnosne države. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju europsko pravo postaje dijelom domaćeg pravnog poretka, te je stoga u kontekstu raščlambe pravnog položaja kategorija osoba kojima se bavi ovaj rad kroz tu i takvu prizmu potrebno posebice promatrati Povelju temeljnih prava EU kao primarni izvor prava EU (koji je dokument po svojoj pravnoj snazi izjednačen sa UEU -Ugovorom o europskoj uniji odnosno UFEU - Ugovorom o funkcioniranju Europske unije) te opća načela prava EU artikulirana kroz praksu Europskoga suda u Luxembourgu, odnosno uredbe i direktive kao sekundarne izvora prava EU, a koji ukupni normativni sadržaj postavlja temelj i okvire domaće zakonodavne regulacije date hrvatskim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti iz 2015. godine. Pozitivnopravni propisi koji reguliraju pravni status odnosno omogućuju zaštitu i ostvarenje prava izbjeglica, apatrida i uživatelja prava azila dominantno ulaze u kontekst primjene normi hrvatskog upravnog prava te ovaj rad identificira predmetno područje domaćeg prava kao sferu u kojoj je posebno izražena europeizacija odnosno harmonizacija domaćeg prava sa onim europskim. Međutim, mijene determinirane novom pravno-političkom stvarnošću hrvatskog članstva u EU ne staju samo na području zakonodavne regulacije kao takve, a čime se - posredstvom prikaza predmetnoga segmenta nastoji pozabaviti i ovaj rad, već će imati i imaju svoje reperkusije i za hrvatsko pravosuđe u cjelini uslijed činjenice da međunarodni ugovori koje je EU zaključila prema trećim državama, jednako kao i sekundarno interno europsko pravo (ovdje se ponajprije misli na uredbe koje imaju izravnu primjenu te su obvezujuće u cijelosti te na direktive koje države članice obvezuju s obzirom na cilj i rezultat regulacije dok su oblik i metoda prepušteni nacionalnoj regulatornoj autonomiji) - predstavljaju pravno vrelo koje su nacionalni sudovi država članica dužni primjenjivati. Hrvatski Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti stoga u promatranom kontekstu svakako predstavlja translaciju europske regulative pa i konkretizaciju europske pravne stečevine na nacionalnoj razini no da li će takav pristup i zakonodavno rješenje i u budućnosti odgovarati potrebama i zadovoljavati hrvatske nacionalne interese u dijelu suvereniteta koji Republika Hrvatska nije prenijela na europske supranacionalne institucije - tek ostaje za vidjeti. Masovni izbjegličko - migracijski val koji je 2015. godine zapljusnuo europski kontinent te onda i posljedična djelomična suspenzija primjene Dublinske uredbe, kao i dovođenje u pitanje održivosti Schengenskog režima koji su potom uslijedili možda predstavljaju indikacije kako će upravo pitanja koja sadržajno pripadaju domeni upravnog prava (ulazak i boravak stranaca na teritorij neke države te nadzor njezinih granica) biti povod i okidač redefiniranja cjelokupnih političkih i ustavnopravnih odnosa na razini Europske unije. |
Abstract (english) | The legal position of refugees, stateless persons and asylum- seekers is a legal domain which falls under the dual field of regulation- the one regulated by public international law in the form of peremptory norms contained in international treaties and referred customary rules, while the other domain of regulation rests with the realm of national law provisions of a particular state. With Croatia's accession to the EU, European law becomes a part of its domestic legal system, and in this regard it is essential to ascertain- in the context of an analysis of the legal position of a category of persons provided by this study – from this particular stance especially the European Charter of Fundamental Rights ( which legal instrument has the same legal value and binding force as the Treaty on European Union as well as the Treaty on the Functioning of the European Union), as an example of a primary source of EU law, but also the general principles of EU law which are embodied in the judicial practice of the European Court of Justice in Luxembourg, as well as the EU regulations and directives in their role of the secondary sources of EU law- which legal instruments altogether form the basis and scope for national regulation in the referred domain depicted by International and Temporary Protection Act of 2015. Domestic regulations which determine the legal position and provide protection and fulfillment of rights of refugees, stateless persons and asylum- seekers predominatly fall within the context of Croatian administrative law provisions implementation, and on this very basis the study in question seeks to identify the designated scope of domestic law as an area which exemplifies the ongoing process of europeanisation and harmonisation between European law and national law. Nevertheless, the changes which have been triggered by the new political and legal reality in the form of Croatia's EU membership exceed the very frame of legislative regulation as such, and also cause - given the fact that international treaties in force between the EU and the third State parties, precisely as the secondary EU legislation ( here, a particular focus is to be placed both on EU regulations, which are directly applicable and bind in their entirety, and EU directives- which bind regarding the end result and goal of regulation, while but leave to the national authonomy the choice of form and methods ) as well, represent the legal sources which bind the national courts of the Member State in terms of their enforcement- significant repercussions for the national judiciary system. In this context, Croatia's International and Temporary Protection Act certainly should be validated as a renedering of the EU legislation if not - the embodyment itself of the acquis communautaire on the national level; yet, it remains to be seen whether this particular approach and legislative solution would be able to suit the future needs and match Croatian national interest in domain of those sovereign powers which have not been transferred to the supranational EU bodies. The case of massive immigration and refugee flow which spread accross Europe in 2015, which particular event was followed by and went hand in hand with both the partial suspension of the Dublin Regulation and jeopardizing the Schengen Agreement- might represent an indication that precisely those very same, administrative law derived, issues could set off the wider political and constitutional redefining motion on the overall plain of the European Union. |