| Abstract | Prividni stjecaj, iako nije zakonski institut, vrlo često se pojavljuje u sudskoj praksi. Riječ je o situaciji u kojoj počinitelj s jednom ili s više radnji ispunjava bića dvaju ili više kaznenih djela, ali se osuđuje samo za jedno. Teorija razlikuje četiri oblika prividnog stjecaja. Općeprihvaćeni oblici su specijalnost, supsidijarnost i konsumpcija dok se alternativitet smatra spornim. Pregledavajući dostupnu literaturu, zaključuje se kako pojam prividnog stjecaja nije detaljno razrađen i analiziran. Od sredine 20. stoljeća nisu zabilježene značajnije promjene niti se hrvatska kaznenopravna teorija upuštala u dublju analizu ovog instituta. Doktorska disertacija polazi od činjenice kako je potrebno provesti istraživanje o tome koji se oblici prividnog stjecaja javljaju u hrvatskom kaznenom pravu, u poredbenim pravnim sustavima kao i u hrvatskoj sudskoj praksi te koji su njegovi pravni učinci. Kako bi se utvrdile sličnosti i razlike, u doktorskoj disertaciji uspoređen je institut prividnog stjecaja sa zakonski uređenim institutima i to s produljenim kaznenim djelom i beznačajnim djelom. Osim toga, posebno je analiziran prividni stjecaj u odnosu na načelo ne bis in idem i na Blockburger test. Kako bi se utvrdilo koji oblici prividnog stjecaja postoje u sudskoj praksi te je li sudska praksa po pitanju prividnog stjecaj ujednačena ili postoje različita pravna stajališta, provedeno je istraživanje koje je obuhvatilo sudske odluke od 2013. do 2024. godine pred različitim općinskim i županijskim sudovima, Visokim kaznenim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Poseban naglasak stavljen je na određena kaznena djela kod kojih se prividni stjecaj najčešće pojavljuje, kao što je kazneno djelo prijetnje, kazneno djelo nasilja u obitelji i kazneno djelo tjelesne ozljede. Iz široke analize, iznijet će se sažetak zaključaka do kojih se došlo razmatranjem prividnog stjecaja u poredbenim sustavima, hrvatskoj kaznenoj literaturi i sudskoj praksi te će se ukazati na nova rješenja i smjernice po pitanju prividnog stjecaja kako bi se otklonilo neujednačeno postupanje sudova, a posljedično i nesigurnost građana u pravni poredak. S obzirom da prividni stjecaj nije zakonski institut, u radu će se osvrnuti i na mogućnost zakonskog uređenja ovog instituta. |
| Abstract (english) | Apparent concurrence, although not a legal institute, frequently appears in judicial practice. It refers to a situation where the perpetrator, with one or more actions, fulfills the elements of two or more criminal offenses but is convicted for only one. The theory distinguishes four forms of apparent concurrence. The generally accepted forms are specialty, subsidiarity and consumption, while alternativity is considered controversial. Upon reviewing the available literature, it is concluded that the concept of apparent concurrence has not been thoroughly elaborated or analyzed. Since the mid-20th century, there have been no significant changes, nor has Croatian criminal law theory delved into a deeper analysis of this institute. This doctoral dissertation is based on the fact that research is needed on which forms of apparent concurrence appear in Croatian criminal law, in comparative legal systems, as well as in Croatian judicial practice, and what its legal effects are. In order to determine the similarities and differences, the doctoral dissertation compares the institute of apparent concurrence with legally regulated institutes, namely, with the continuing offense and the insignificant offense. Additionally, apparent concurrence is specifically analyzed in relation to the principle of ne bis in idem and the Blockburger test. To determine which forms of apparent concurrence exist in judicial practice and whether judicial practice on the issue of apparent concurrence is consistent or if there are different legal positions, research was conducted covering final court decisions from 2013. to 2024. from various municipal and county courts, the High Criminal Court of the Republic of Croatia, and the Supreme Court of the Republic of Croatia. Special emphasis is placed on certain criminal offenses where apparent concurrence most commonly occurs, such as the criminal offense of threats, the criminal offense of domestic violence, and the criminal offense of bodily injury. From the broad analysis, a summary of the conclusions reached by examining apparent concurrence in comparative systems, Croatian criminal literature, and judicial practice will be presented, and new solutions and guidelines on the issue of apparent concurrence will be suggested to eliminate inconsistent court practices, and consequently, citizens' insecurity in the legal system. Since apparent concurrence is not a legal institute, a doctoral dissertation will also consider the possibility of legally regulating this institute. |
