| Abstract | Institut medijacije je jedan od alternativnih načina rješavanja sporova. U novije doba se sve češće spominju alternativni / izvan sudski načini rješavanja sporova kao oblik unaprjeđenja i olakšanja pri dobivanju pravne pomoći. Klasični sudski postupci su dugotrajni i ekonomski opterećujući za sve subjekte. Iako medijacija nije dosegla svoj vrhunac na području Europe, pomaci su značajni. U tom je pogledu Europska unija izdala niz preporuka i direktiva vezanih kako za medijaciju tako i za alternativne načine rješavanja sporova. Od direktiva su najvažnije: Direktiva 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima medijacije u građanskim i trgovačkim stvarima i Direktiva 2013/11/EU Europskog parlamenta i vijeća od 21. svibnja 2013. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ. Iako važne, nisu bile dovoljne i iz tog razloga Europska unija donosi uredbu, kao akt najviše pravne snage u Europskoj uniji koja je obvezujuća za sve države članice. Uredbu o online rješavanju potrošačkih sporova su Europski parlament i vijeće donijeli 2013. godine. U nadolazeće vrijeme tek predstoji vidjeti kako će se ona primjenjivati i koliko će unaprijediti postupak online medijacije. Na području Republike Hrvatske institut medijacije je normiran Zakonom o mirenju, nakon čega je koncept mirenja kao oblika mirnog rješavanja sporova ušao u Zakon o parničnom postupku, Obiteljski zakon i Zakon o radu. Postupak se smatra međunarodnim / prekograničnim ako uključuje jedan ili više elemenata prekograničnosti. Na primjer, jedna ili sve strane su strani državljani ili domaći državljani koji redovito borave u inozemstvu, ugovor je potpisan u inozemstvu, ili se obveze stranaka moraju ispuniti u stranoj zemlji. Posebno naglašena specijalnih područja u kojima se koristi postupak medijacije u prekograničnim sporovima, su obiteljski predmeti i potrošački sporovima. Radi se o dva područja medijacije u kojima je ona iznimno prepoznata kao korisna i blagotvorna metoda, no ne smijemo prolongirati činjenicu da je riječ o potpuno različitim postupcima, koji iziskuju značajne razlike u obliku i načinu pristupanju rješavanja spora. Naime, zbog efikasnosti, ekonomske komponente i brzine postupka potrošački sporovi odgovaraju sistemu rješavanja sporova koristeći načela medijacije jer se u glavnini radi o postupcima niske novčane vrijednosti i gotovo su u potpunosti lišeni ikakve pojave emocija i dubine koje bi komplicirale postupak. S druge strane, rad obrađuje postupak medijacije u obiteljskim postupcima gdje mu upravo dubina, skriveni osjećaji, potrebe i emocije pružaju kompleksnost i zanimljivost. Zanimljivost koja proizlazi iz stvarnim svakodnevnih obiteljskih situacija koje nisu nimalo bezazlene i koje u gotovo svim slučajevima nose dozu opasnosti jer iznimno je komplicirano voditi medijaciju između stranaka čije emocije su nabijene negativnim konotacijama. Snažnu dozu negativnih konotacija nalazimo u predmetima vezanim za međunarodnu otmicu djece. Na međunarodnu otmicu djece se primjenjuju odredbe Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. godine., koja se primjenjuje u svim državama svijeta koje su potpisnice iste. Prema načelima spomenute Konvencije o međunarodnoj otmici djece je izgrađena Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u bračnim predmetima i u postupcima o roditeljskoj odgovornosti, kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000, poznatija kao: Bruxelles II bis, koja se primjenjuje samo na području Europske unije. Neovisno o području u kojem je sklopljena, nagodba kao konačni produkt postupka prekogranične medijacije je beskorisna ukoliko nije priznata i ovršna u drugoj zemlji. Prema čl. 6 Direktive o medijaciji država članica mora osigurati da se sadržaji pisanog sporazuma koji proizlazi iz medijacije uz suglasnost stranaka, može izvršiti. Time zahtijeva da sadržaj sporazuma ne bude u suprotnosti sa zakonom i da bude ovršan prema zakonu države članice u kojoj je zahtjev podnesen. Direktiva o medijaciji ostavlja izbor nadležnim institucijama (sud ili drugo nadležno tijelo) i oblik (presuda, odluka ili autentični instrument) državama članicama. Dakle, ako postupak medijacije završi sporazumom o medijaciji pred sudom, smatra se izvršnim po nacionalnim pravilima, a samim time se smatra izvršnom u državi u kojoj se treba izvršiti radnja postignuta nagodbom. Prema članku 58. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, nagodba potvrđena pred sudom tijekom postupka i izvršiva u državi članici u kojoj je postignuta, izvršiva je u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino izvršenje pod istim uvjetima kao da je riječ o autentičnoj ispravi. |
| Abstract (english) | The institute of mediation is one of the alternative ways to resolve disputes. In the recent times, alternative / out-of-court dispute resolution methods are increasingly mentioned as a form of improvement and facilitation in obtaining legal aid. Classical court proceedings are long-lasting and economically burdensome for all subjects. Although mediation has not reached its full potential in Europe, moves are significant. In this regard, the European Union has issued a series of recommendations and directives related to both mediation and alternative dispute resolution. Most important directives are: Directive 2008/52 / EC of the European Parliament and of the Council of 21 May 2008 on certain aspects of mediation in civil and commercial matters and Directive of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013 on alternative dispute resolution consumer disputes and amending Regulation (EC) No. 2006/2004 and Directive 2009/22 / EC. Although important, they were not enough and for that reason the European Union adopted a decree, as the act of the highest legal force in the European Union binding on all member states. The European Parliament and Council Regulation on online consumer dispute was adopted in 2013. In the upcoming time, it is just about to see how it will be applied and how much it will improve the online mediation process. In the territory of the Republic of Croatia, the mediation institute is standardized by the Law on Mediation, after which the concept of conciliation as a form of peaceful settlement of disputes entered into the Civil Procedure Act, the Family Law and the Labor Law. The procedure is considered to be international / cross-border if it involves one or more cross- border elements. For example, one or all foreign nationals or nationals who regularly reside abroad, the contract is signed abroad or the obligations of the parties must be fulfilled in a foreign country. Particularly emphasized special areas in which mediation proceedings are used in cross-border disputes are family cases and consumer disputes. There are two areas of mediation in which it is exceptionally recognized as a useful and beneficial method, but we must not delay the fact that these are completely different procedures that require significant differences in the form and manner of addressing the dispute. Namely, due to the efficiency, economic components and speeds of the process, consumer disputes correspond to dispute settlement systems using mediation principles because they are mostly low-value procedures and are almost entirely devoid of any kind of emotion and depth that would complicate the process. On the other hand, the paper deals with the process of mediation in family proceedings where its depth, hidden feelings, needs and emotions provide complexity and interestingness. Interestingness that arises from real everyday family situations that are not harmless and which in almost all cases carry a dose of danger because it is extremely complicated to lead mediation between parties whose emotions are charged with negative connotations. A strong dose of negative connotations is found in cases related to international abduction of children. On international abduction of children applies the provisions of the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction of October 25, 1980, which applies in all countries of the world that are signatories to it. According to the principles of the Convention on International Child Abduction, Council Regulation (EC) No. 2201/2003 on jurisdiction, recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and in matters of parental responsibility, repealing Regulation (EC) No. 1347/2000, better known as: Brussels II bis, which applies only to the territory of the European Union. Regardless of the area where it is concluded, settlement as the final product of the cross-border mediation process is useless if it is not recognized and enforced in another country. According to Article 6 of the Mediation Directive, Member State's must ensure that the contents of a written agreement resulting from mediation with the consent of the parties may be enforced. This requires the content of the agreement not to be in contravention of the law and to be enforced under the law of the member state in which the request is filed. The Mediation Directive leaves the choice of competent institutions (court or other competent authority) and the form (judgment, decision or authentic instrument) to member states. Thus, if the mediation process ends with a mediation agreement in front the court, it is considered enforceable by national rules and it is considered to be executive in the country in which an action is to be reached by settlement. According to Article 58 of Council Regulation (EC) 44/2001 of 22 December 2000 on Jurisdiction, Recognition and Enforcement of Judicial Decisions in Civil and Commercial Matters, an award confirmed by a court in the course of proceedings and enforceable in the member state in which it is achieved, is enforceable in the member state in which it is required to be enforced under the same conditions as if it were an authentic document. |
