U Europskoj uniji(dalje: EU) pravosudna suradnja koja se tiče kaznenih stvari svoj temelj ima u načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka, što podrazumijeva usklađivanje zakona i drugih propisa država članica. Nacionalno zakonodavstvo je tijekom pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, usklađeno s europskim pravnim okvirom u području pravosudne suradnje koja se odnosi na kaznene stvari u kaznenim stvarima. Također je bilo nužno usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske(dalje: RH) s pravnom stečevinom Europske unije u cilju ostvarenja što kvalitetnije suradnje u borbi protiv međunarodnog kriminala. Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (NN 91/10, 81/13, 124/13, 26/15, 102/17, 68/18), propisana je pravosudna suradnja RH s državama Europske unije, između ostalih područja, i u području europskog uhidbenog naloga. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između Republike Hrvatske i drugih država koje nisu članice EU ostvaruje se temeljem Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN 178/04). Vijeće Europske unije 2002. godine donijelo je Okvirnu odluku o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica kojom je došlo je do promjene dotadašnjeg sustava izručenja između država članica Europske unije. Naime, sustav predaje zamijenio je tradicionalni sustav izručenja između nadležnih pravosudnih vlasti. Europski uhidbeni nalog predstavlja nalog od strane pravosudnog tijela države članice, koje je za nalog nadležno. Konkretnije, to je nalog za uhićenjem i predajom osobe koja se zatekne na području neke druge države članice, a u svrhu njezinog kaznenog progona, izvršenja zatvorske kazne ili pak mjere koja znači oduzimanje slobode.