U suvremeno doba, koje je obilježeno brzim razvojem tehnologije, pred zaštitom privatnosti i zaštitom osobnih podataka nalaze se brojni izazovi. Sve veća dostupnost informacija omogućava jednostavniji pristup osobnim podacima građana, iz čega se razvija mogućnost zloporabe istih te ugrožavanje privatnosti. Sveobuhvatno pravno reguliranje navedenog područja postalo je neizbježno jer su postojeće pravne norme bivale sve nedostatnije. S obzirom na spomenutu situaciju, Europska unija 2016. godine donosi Opću uredbu o zaštiti podataka ili punog naziva Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ. Njome se nastoji osigurati univerzalna pravna zaštita osobnih podataka na području svih država članica. Njezina se primjenjivost odnosi na svo građanstvo Unije, uključujući tako i osobe koje se nalaze u radnom odnosu. Poslodavci su dužni, prilikom prikupljanja, korištenja i obrađivanja osobnih podataka radnika, pridržavati se pravnih normi i temeljnih načela obrade utvrđenih Općom uredbom, ali i normi nacionalnih propisa koji podobnije uređuju radne odnose. Dužni su suzdržati se od aktivnosti kojima bi mogli narušiti radnikovu privatnost ili zloupotrijebiti njegove podatke. U situacijama kada obrada osobnih podataka radnika više nije potrebna ili kada je prestala postojati pravna osnova na kojemu se ista temeljila, radnici imaju pravo brisanja njihovih osobnih podataka ili „pravo na zaborav“. Poslodavci su, prije svega, dužni uskladiti svoje poslovanje s GDPR-om, a nadzorno tijelo na području Republike Hrvatske koje vrši kontrolu takvog postupanja poslodavca je Agencija za zaštitu osobnih podataka, koja je ovlaštena izricati primjerene sankcije ukoliko utvrdi suprotno.