Fenomen sagorijevanja na poslu, »burnout«, predstavlja ozbiljan problem među socijalnim radnicima, često proizlazeći iz dugotrajnog stresa i emocionalne iscrpljenosti uzrokovane radnim zahtjevima i nedostatkom resursa za suočavanje s njima. Socijalni radnici, koji se svakodnevno susreću s emocionalno zahtjevnim situacijama poput obiteljskih kriza, siromaštva, zlostavljanja ili bolesti, izloženi su visokom riziku od razvoja sindroma sagorijevanja zbog intenzivnog emocionalnog angažmana i izazova u njihovom radu. Ključne značajke sindroma sagorijevanja u kontekstu socijalnih radnika uključuju tri osnovne dimenzije premaMaslach i Jacksonovom modelu: emocionalnu iscrpljenost, depersonalizaciju i smanjeni osjećaj osobne postignuća. Posljedice sindroma sagorijevanja za socijalne radnike mogu biti ozbiljne, uključujući povećanu incidenciju mentalnih i fizičkih zdravstvenih problema poput depresije, anksioznosti, nesanice i srčanih bolesti. Također, sagorijevanje negativno utječe na radnu učinkovitost, što može rezultirati povećanim brojem grešaka u radu i smanjenjem kvalitete pruženih usluga korisnicima. Strategije za prevenciju i smanjenje sagorijevanja među socijalnim radnicima uključuju implementaciju sustava podrške kao što su supervizija, edukacija o samopomoći, promicanje radnog okruženja koje potiče dobrobit zaposlenika te osiguravanje adekvatnih resursa za obavljanje posla. Važno je kontinuirano praćenje radnih uvjeta i implementacija intervencija koje teže ka smanjenju faktora rizika i jačanju zaštitnih čimbenika kako bi se osiguralo dugoročno zdravlje i zadovoljstvo socijalnih radnika, kao i kvalitetna skrb i podrška korisnicima socijalne skrbi.