Svjedoci smo neprestanog razvoja. Moderna država mora držati korak s izazovima koje joj postavlja globalizacija. No, utrka osim ekonomske kondicije zahtijeva i uređeno zakonodavstvo. Pravo uvijek mora biti nekoliko koraka ispred i predvidjeti promjenu koju će morati regulirati. Taj zadatak postaje sve zahtjevniji, posebno za upravu koja je stalno u dodiru s društvom. Skladan odnos iziskuje dobra pravila te se upravo zbog toga standardizira postupanje, tj. donose se zakoni. Pravila postupanja i rješavanje upravne stvari utvrđena su Zakonom o općem upravnom postupku koji je ujedno opći i temeljni postupovni zakon. Uprava kao rasprostranjena grana prava obuhvaća veliko područje, no neka područja su itekako specifična te zahtijevaju posebna postupanja. U ovom radu će se pažnja posvetiti možda i najkompliciranijem upravnom postupku, izvlaštenju koji je reguliran posebnim zakonom. Izvlaštenje je institut pomoću kojeg javna vlast autoritativnim aktom ograničava ili oduzima imovinska prava radi ostvarivanja općeg interes. Za izvlaštenjem se poseže kada je nemoguće pomiriti javni i privatni interes. Glavna problematika je što se ovim institutom zadire u prava koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske. Bolan zahvat koji uvjetuje detaljno i kvalitetno normiranje. No je li kvaliteta postignuta? Taj odgovor će se pokušati dobiti analiziranjem općeg zakona s posebnim zakonom. Rad je podijeljen u dva dijela. Prvi dio je posvećen samom institutu i njegovom povijesnom razvitku, dok se drugi dio odnosi na usporedbu Zakona o općem upravnom postupku sa Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade.