Upravni postupak može se opisati kao skup pravnih pravila kojima je propisan način na koji djeluju javnopravna tijela kada primjenjuju materijalno pravne propise na društveni odnos, te kada donose upravne akte temeljem kojih rješavaju o obvezama, pravima ili pravnim interesima pojedinih subjekata. Iz ove definicije može se zaključiti da su materijalni propisi ključni da bi se donijela odluka u svakom slučaju. Ti propisi koji uređuju pojedina upravna područja obuhvaćaju i načela za rješavanje upravnih stvari. Glavna obveza koju ima javnopravno tijelo u upravnom postupku je riješiti upravnu stvar tako što će donijeti upravni akt, odnosno rješenje. Rješenje daje odgovor na pitanje da li su ispunjeni uvjeti da se stranci prizna neko pravo ili da joj se nametne obveza i upravo je donošenje rješenja najvažnija faza u upravnom postupku. Zaglavlje, uvod, izreka, obrazloženje, uputa o pravnom lijeku, otisak pečata, i potpis službene osobe su neizostavni dijelovi rješenja. Odrediti upravnu stvar nije nimalo lako niti u praksi, ali niti u teoriji. Pravna doktrina nastojala je precizno definirati upravnu stvar, no budući da je upravna stvar posebna u svakom drugom slučaju, pokazalo se kao bolja opcija učiniti to zakonom. Stari ZUP nije definirao upravnu stvar, ona je tek novim zakonom izričito definirana, stoga će se zloupotreba prilikom tumačenja u ogromnoj mjeri onemogućiti.