U općoj populaciji, po najvećem broju istraživanja, prevalencija intelektualne teškoće iznosi 3%. Većim dijelom tog postotka su osobe granične ili umjerene inteligencije koje su većinom integrirane u zajednicu. Preostalih 1% populacije čine osobe kojima se pruža skrb u socijalnim ustanovama Republike Hrvatske ili u privatnim djelatnostima koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi. Deinstitucionalizacija i transformacija socijalnih ustanova u Republici Hrvatskoj doprinosi kvalitetnijem i dostojanstvenijem životu samih pojedinaca. Sama usluga organiziranog stanovanja kao mjera socijalne politike propisana je Zakonom o socijalnoj skrbi, dok su Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda temelj na kojem se model ljudskih prava zasniva. Kao zadnji model pristupa invaliditetu, model ljudskih prava naziva se još i integrativni model ili pojednostavljeno – inkluzija. Organizirano stanovanje se naziva još i inkluzivnim pristupom, jer osobe bivaju ponovno uključene u zajednicu iz koje su bili izuzeti u prijašnjim modelima pristupa invaliditetu. Samom integracijom osoba s intelektualnim teškoćama u društvo, dolazi do socijalnog uključivanja osoba koje su bile toliko dugo socijalno isključene. Sam proces uključivanja ponekad nije jednostavan. Društvo je kroz povijest segregiralo različitost i od osoba s invaliditetom se očekivalo da se one prilagode društvu, a ako se nisu mogle prilagoditi, zatvarane su u institucije. Ponekad se takvo oduzimanje slobode tumačilo posvemašnjom brigom za one u potrebi. Kroz godine i različite pristupe invaliditetu, moderno društvo se konačno vratilo humanosti i počela se osvještavati nepravda. Model ljudskih prava je model kojemu teži Republika Hrvatska, a pružanjem usluge organiziranog stanovanja ovakav pristup postaje moguć. Socijalni model i dalje prevladava u društvu, a svakom godinom i sve većim brojem osoba koje bivaju reintegriranima u zajednicu postepeno dolazimo do zaštite svih ljudskih prava svih građana Republike Hrvatske.