Tema je ovog diplomskog rada uzdržavanje u međunarodnom privatnom pravu, odnosno prava i dužnosti uzdržavanja koje imaju roditelji, djeca i odrasli članovi obitelji. Međutim, unatoč pravu koje imaju na uzdržavanje, ne uspiju ga svi uvijek dobiti, budući da osobe koje su obvezne nekoga uzdržavati ponekad to ne mogu ili ne žele učiniti. Ukoliko osoba koja ima obvezu uzdržavanja nije voljna to učiniti, potrebno je uzdržavanje prisilno ostvariti sudskim putem, što dodatno komplicira situaciju. Međutim, problem je još kompliciraniji ako se radi o međunarodnom, odnosno prekograničnom uzdržavanju. U prvom se dijelu ovoga rada navode pravni izvori međunarodnog privatnog prava. To su međunarodni pravni izvori, europski pravni izvori i hrvatski pravni izvori; svi su se oni javili zbog pojačane potrebe za unifikacijom prava na uzdržavanje. Nadalje, u drugom djelu rada objašnjeni su mjerodavno pravo, priznanje i ovrha, središnja tijela te međunarodna nadležnost; instituti koji su značajni za prekogranično uzdržavanje, odnosno uzdržavanje s međunarodnim elementom. Nadalje, u radu se objašnjava Zakon o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 te novi Zakon o međunarodnom privatnom pravu, koji je donio brojne novosti i modifikacije. Osim toga, posljednje poglavlje govori konkretno o uzdržavanju djece i odraslih u Republici Hrvatskoj te o Obiteljskom zakonu koji definira prava i obveze uzdržavanja u RH. Osim spomenutog zakona, Na kraju se rada donosi zaključak o sve većoj uključenosti EU-a o rečenoj problematici te donošenju unificiranih i preglednih pravila.